Kad ostavimo iza sebe…
Drage ljude i događaje, zemlje i mjesta na kojima smo se osjećali dobro, ne ostane od nas ništa.
Vratila sam se kasno u neobično prazan stan. Bez Njega nisam spavala ni jedan jedini dan već dulje vrijeme. Pušila sam cigaretu za cigaretom sve dok nisam osjetila mučninu u trbuhu. Otvorila sam prozor, a izvana me ošinuo hladni zrak. Kako je sad tako prokleto hladno? Gledala sam dugo u tamu ispred sebe i pustila da mi hladni vjetar suši suze koje, eto, bez prestanka teku već danima. Osjetila su mi otupila od silnih sedativa, pa se pitam hoću li se ikad 'skinuti' s njih i hoću li ikad više biti normalna, nasmijana…Hoću li osjećati ponovo bol, ali osjećati onako stvarno. Usporena mi je motorika i gotovo da ne osjećam stvarni svijet oko sebe, ali samo suze teku bez prestanka. Jedan dobar dio mene leži u zemlji ispod bijelih kala, a onaj drugi dio mene bez kojeg nisam usnula već godinama, baš u ovom trenutku nije sa mnom. Daleko je i znam da se brine, ali još ne palim mobitel. Što ću mu reći? Da jednog dijela mene više nema, da nikad više neću biti ista, a da njega nema, nema ga sad kad mi najviše treba. Ne želim mu to reći jer on nije nimalo kriv što se nalazi u zemlji u kojoj je toplo, u kojoj ne puše hladan vjetar, iz koje će donijeti novce koji će nam dobro doći…On nije kriv što mu je krenula, a ja sam ga podržala, natjerala da ode, da ispuni svoj san…On nije kriv jer sam ja pristala spavati bez njega, nakon dugo vremena. On nije kriv što ne smijem ugasiti svjetlo jer sve što onda vidim jesu bijele kale i križ. On nije kriv što sam izgubila jedinu pravu krv svoje krvi, svoju seku, svoju Nanči…On nije kriv što ja više nemam nikog svoga doli njega. Imam samo njega, a njega nema jer sam ga ja poslala da nam svima bude bolje. I sad je on jedini na kojeg bi mogla vikati i urlati, jedini kojeg bi rado zagrlila jer više nikoga nemam, jedini kojeg mogu nazvati…
Nakon još jednog sedativa, upalim mobitel i gledam kako se redaju kuvertice pokazujući pristigle poruke. Počinjem čitati izraze sućuti mojih dragih prijatelja. Omamljena pomislim da možda ipak nisam sama, ali svejedno prazna sam kao posuda u koju peče srpanjsko sunce i ispije svaku kap vode.
Iščitavajući poruke, nadala sam se da ću naletiti i na Njegovu, ali ništa. Plačući sam valjda usnula, ne sjećam se kako ni gdje. Znam samo da sam se probudila s glavoboljom, podočnjacima i njegovom rukom oko moga vrata.
Ne možemo nikad izgubiti sve
Idemo u Vukovar
Više se ne vežem ni za stvari ni za ljude ni za događaje. To može zvučati kao rečenica neke hladne osobe koju nije briga ni za koga i ni za što. Ali, isto tako može biti glas osobe koja je izgubila sve i odlučila da više nikada, ali nikada neće dozvoliti da ju nestanak nekoga ili nečega dotuče.
Gledala sam ju danas s tupim sjajem u očima. Ona više nema ni suza za isplakati. Iako je samo koju godinu starija od mene, čini se da ona svoju mladost nije ni živjela.
'Znaš, nikad poslije nisam bila u Vukovaru. Ne znam ni kako izgleda moja kuća ni ima li od nje još ijedan zid'. Već davno bila je ostavila iza sebe i rat i Vukovar i žrtve i agresore. Živjela je u nekom svom svijetu i kao da joj je bilo svejedno. Ona zapravo nije imala više nikoga. Tete i bratići tu su za nedjeljni ručak, ali oni nisu tu kad imaš temperaturu, kad ti se plače jer jednostavno misliš da je netko gore grdno pogriješio, da nema opravdanja za neke stvari, da nema utjehe, ali eto samo želiš plakati.
Mi smo rijetko govorile o Vukovaru. Znala sam da ju boli, ali da o tome ne želi i neće govoriti. Ni danas ne bi došlo na red da se jučer nije dogodilo ono što se dogodilo.
Ispijale smo kavu jer je to bio naš tjedni ritual. Takav je naš petak, bez obzira na vremenske prilike, na obveze, neke se stvari ne propuštaju. Pokušala sam izbjeći današnje top vijesti i blebetala o nečemu drugom, ali kad sam vidjela da ona zuri u mene onim tupim pogledom, zamrla sam. Teško je bilo što reći kad vas takve osobe gledaju u oči. Znate da ne možete ništa reći ni napraviti što bi popravilo situaciju. Znate da se ni vaši najveći problemi ne mogu mjeriti s onim što su one prošle. Znate da su neke od vaših najvećih rana već zacijelile, a njihove neće nikada.
'Znaš, kad mi je mama umrla, imala sam samo 15 godina. Do 18. rođendana već sam znala sve poslove iskusne domaćice i sve male tajne velikih majstora slavonske kuhinje. Pomagala sam tati, tj. točnije radila sam sve one kućanske poslove koje je do tad radila mama. Svi su bili ponosni na mene. Rodbini je bilo drago da ne moraju priskakati u pomoć jer, eto, ja sve stignem i sve znam. Nisam čak dugo ni tugovala. Nisam imala vremena'
Gledala sam u tupi sjaj u njezinim očima i razmišljala kako takav pogled ima još od 15. godine.
'Kad sam završila srednju školu, o fakultetu nisam ni razmišljala. Ja sam bila kućanica koja je sad imala jedu obvezu manje. Nema više škole. Još sam se tome i radovala. A onda…'
Zastala je, pripalila cigaretu i nastavila
'A onda je nestalo sve. Tata je otišao, tete su me nekako iščupale iz grada. Valjda se od silnog šoka ni ne sjećam više kako. Od tada sam u Zagrebu i nikad nisam otišla tamo. Čak ni nakon svega kad sam znala da konačno imam gdje odnijeti cvijeće tati na grob. Prestala sam bilo šta očekivati od života. Prestala sam nadati se, sanjati, očekivati, opraštati, zaboravljati. Ja sam osoba bez osjećaja! Meni je svejedno! Meni je svejedno hoće li oni biti slobodni za koju godinu! Meni je svejedno! Ja nemam više ništa i nikoga. Ne mogu više ništa izgubiti!'
Govorila je sve glasnije i glasnije i dalje s onim tupim sjajem u očima. Plakala sam već dugo, ali ona ne.
'Ti plačeš', rekla mi je. Nisam mogla progovoriti.
'Vidiš, ja više ne mogu plakati i neću plakati. Nikad više neću izgubiti nikoga!'
Dugo smo šutjele uz kavu petkom. Nisam znala što bi rekla pa sam odlučila šutjeti. Moja Nikolina s tupim sjajem u očima sjedila je ispred mene, stisnula me za ruku i rekla: 'Zašto si takva?'
Znala je što ja osjećam i kakva su moja razmišljanja o susjedima koji su uništili tolike živote.
'Ne daj da te preplave osjećaji ni gorčina. Pogledaj mene! Što ja imam od političkih igara? Što ja imam od toga da oni istrunu u zatvoru?'
Zbog blagog osmijeha koji se pojavio u kutu njezinih usana nestalo je onog tupog sjaja iz očiju.
Izdahnula sam glasno jer sam osjetila neko olakšanje. Privodile smo kraju našu kavu petkom i polako hodale ulicama velikog grada koji nije ni moj ni njezin.
Nakon neobveznih ženskih razgovora upitala me: 'Jesi spremna za Vukovar? Krećemo u nedjelju u privatnom aranžmanu. I, zaboga, skini te štiklice i obuj tenisice. Idemo u Slavoniju!'
Posao (bez)veze
Pozorno sam birala odjeću. Odlučila sam se za crne hlače i sivu košuljicu. Nisam se baš osjećala dobro, ali idem na razgovor pa bolje tako. Pročitala sam negdje kako se trebam obući i našminkati i smijuljiti i ponašati…da bih impresionirala poslodavca.
Moram priznati da sam pazila na detalje. Poskidala sam suvišan nakit, našminkala sam se manje nego inače, obula sam niže cipele nego inače.
Zgrabila sam svoje papire i izletjela iz malog podstanarskog stana. Došla sam u dogovoreno vrijeme. Nisam, naravno, bila jedina. Nakon što me, pristojnije od mene obučena tajnica dočekala, uputila me u 'čekaonicu'. Nisam mogla sjediti pa sam promatrala kandidate. Baš to. Kandidate. Čudila sam se što sam jedina žena. Ali dobro, imam sve potrebne kvalifikacije pa ne bi trebalo biti problema. Pomno sam slušala što i kako govore. Iz njihova rječnika moglo se razabrati da nisu baš jezično potkovani, a to je za ovo radno mjesto itekako bitno pa sam se još više ohrabrila. Nakon nekog vremena shvatila sam da pogledavaju prema meni i da se smijulje. Nije mi baš bilo do svađe, nastojala sam ostati mirna, barem dok ne prođe razgovor. Pokušavala sam shvatiti što je toliko smiješno. Sigurno ova glupa odjeća, ali šta sad?! Pa valjda znaju oni iz časopisa što treba savjetovati. Glupo je. Znam. Ali od nekud čovjek mora saznati što se od njega očekuje. Možda je moj parfem prejaki, ali sad je kasno. Neću se oko toga živcirati. Ponavljala sam u sebi da imam kvalifikacije i iskustvo i znanje… Neće biti problema. Između kandidata konačno su prozvali i jedinu kandidatkinju. Ušla sam ohrabrena i uvjerena da znam svoj posao i da će sve biti dobro. Muškarca koji me pozvao ući poznavala sam još iz vremena dok sam 'šljakala' u jednom javnom mediju. Znala sam da on mene neće prepoznati i sviđao mi se taj položaj. Znam o njemu puno više informacija nego on o meni pa sam se osjećala na neki čudan način - nadmoćna. Znate kako to ide na razgovorima za posao. Oni čitaju s papira npr. 'Završili ste Filozofski fakultet', a vi kažete 'Da'. A šta biste im drugo na to rekli?!
'Radili ste tu i tu?'
'Da, jesam, dvije godine'
'Zbog čega ste otišli?'
'E sad bih ti rekla', mislim u sebi, ali s osmijehom pregrizem jezik i kažem ko iz topa: 'Nisam bila zadovoljna ponuđenim uvjetima'
Pogled 'finog gospodina' bio je usmjeren ravno u moje oči. Nisam treptala, nego sam doslovno buljila u njega i očekivala njegov sljedeći potez.
'A je li?'
Nije očekivao da mu na to odgovorim pa sam šutjela.
'Pa dobro mi je poznat način rada Vašeg, sad već bivšeg, poslodavca. Ne znam što vam je toliko smetalo.'
Znala sam da ne miriše na dobro. Pozna njihov rad, gotovo je sigurno da i sam radi na tom principu. Sad mi je sve bilo jasno. Znam i zbog čega sam jedina žena na razgovoru. Pa on pozna rad mog bivšeg poslodavca. Možda su i prijatelji. Možda međusobno razgovaraju o kadrovskoj politici u svojim institucijama! Joj, kako sam glupa! Pa nema žena u tim ustanovama. E, sad sam znala još više nego što on zna i osjećala sam se još nadmoćnijom. Ok, znam da od posla ništa, al sad ću te dotući, gade licemjerni.
'Najviše mi je smetalo to što sam kao žena bila diskriminirana u odnosu na muške kolege. To se nije odnosilo ni na kakvo zlostavljanje, da se razumijemo. Bilo je to nešto puno gore. Npr. Prilikom jednog razgovora kazao mi je da je to što sam zaručena jako lijepo, ali da to vjerojatno znači da ću iduće godine na porodiljski. Ne moram Vam ni reći da mi nakon zaruka nije produžio ugovor.'
Izgovorila sam to gotovo u dahu i stalno ga gledajući u oči. Ok, što je njegov sljedeći korak.
'Dakle, zaručeni ste?'
'Pa, nisam toliko očajna da zbog posla odgodim vjenčanje. Još uvijek ima poštenih ljudi. Zar ne?'
Gledala sam ga krupnim plavim očima i s osmijehom te sam vidjela da se meškolji i da mu baš nije ugodno. Nekoliko trenutaka šutnje prekinula sam svojom izjavom koja se odnosila na moje verbalne sposobnosti i na poznanstva koja sežu iz vremena rada u javnom mediju.
'I sami znate u što se redakcija pretvorila nakon mog odlaska.'
Nisam mogla vjerovati da sam to sve izrekla, ali nisam imala što izgubiti.
'Znate, gosp. A. me zvao da se vratim. Ali, vidim da Vi poznate njegov način rada pa sigurno znate i to.'
Malo su mi se znojile ruke, podrhtavao glas i htjela sam cigaretu, ali izdržat ću do kraja.
'Da, da', ponavljao je u sebi i nabrajao knjige na kojima stoji lektorica: ja. Gledala sam ga dok je buljio u papire i razmišljala kako ću sad na izlazu otkopčat gumb na košulji ružne boje, raspustiti kosu i otići na sladoled. To mi je izmamilo osmijeh na lice pa nisam ni skužila da još uvijek gledam u njega, a zapravo kroz njega.
'Kad možete početi?', trgnuo me iz razmišljanja njegov glas.
'Sutra', spremno sam odgovorila.
'Dođite da Vam pokažem Vaš stol', rekao je pružajući mi ruku.
Dok smo se rukovali shvatila sam da on, kao i ja, za razliku od ovdašnjih običaja, burmu nosi na desnoj ruci.
Njemu je lijepo
'Za svako ljudsko biće je sreća ako u životu u pravom trenutku susretne pravog čovjeka', otprilike tako zvučala je njegova rečenica dok smo kao srednjoškolci, u zemlji Doli, pokušavali imati strpljenja za 45 minuta vjeronauka. Bio nam je zabavan i smiješan, obučen drugačije nego naši fratri, s bijelom trakicom ispod vrata. Zezali smo se njim jer je govorio drugačije nego mi, pa nam je bilo smišno. Tu i tamo znao je ponekad nama curama dobaciti koju. Danas, i u zemlji Gori za to bi vjerojatno bio optužen u svim dnevnim novinama, bio bi vijest u dnevniku i sl. Ali u to vrijeme čistima je sve bilo čisto.
Proletjelo mi je kroz glavu ono njegovo dobacivanje kad sam ga jučer u zemlji Gori, u velikome gradu vidjela kako ruku pod ruku ide s njom koja ima dugu kosu, nalijepljene nokte (za koje mi nikad nije bilo jasno kako funkcioniraju pri obavljanju bilo kojeg posla). Susret je bio neizbježan. Bio je isti, malo stariji, i naravno, bez bijele trakice ispod vrata. Nisam znala kud bih sa sobom i što bih rekla. Nekoliko trenutaka šutnje trajalo je cijelu vječnost.
'Pa di si, mala', kaže mi i zovnu me prezimenom kako nas je uvijek sve zvao.
Od zbunjenosti u prvi mah nisam ni shvatila da se više ne drže za ruke. S njim sam razgovarala, a nju sam gledala kako sa savršenom šminkom gleda negdje u daljinu. Mrmljala sam kako više nisam baš mala, kako sam diplomirala, radim u školi i sad iz druge perspektive gledam na profesorsko zvanje itd. Budući da sam svako malo pogledavala prema nepoznatoj plavuši, shvatio je da bi bilo dobro ili barem pristojno da nas upozna.
'Ovo je Kristina', rekao je potpuno mirno.
Uz tu rečenicu nije stajalo ništa kao: moja prijateljica, djevojka, sestrična.
Stisnula mi je ruku i promrmljala da joj je drago. Nije imala čvrst stisak ruke pa zaključih da nema takav ni karakter. Osjetila sam pomno njegovane ruke za koje znam da treba dosta izdvojiti iz novčanika.
'Ova nije prosvjetarka', pomislim u sebi i sjetim se neplaćenog računa za struju što mi stoji u torbi i čeka plaću.
Nisam znala što kazati toj ženi, nego sam zbunjeno gledala i u jedno i u drugo. On se smijuljio nekako odvratno, a njoj je bilo pomalo neugodno pa je jedva čekala da se rastanemo. Ispričala sam se da mi se žuri i sl. i otšla svojim putom.
Hodala sam po velikom gradu i razmišljala o tome je li istupio iz svećenika, pronašao djevojku, i sl. Nekoliko dana vrzmalo mi se to po glavi i u svakodnevnim brigama nestalo.
I onda jednoga dana na malom odmoru zovu me iz ravnateljstva na telefon. Prva misao mi je bila da se nešto dogodilo mojima Doli i da me zovu u školu. Kad sam se sa strahom u kostima i u glasu javila i shvatila da je on, ne znam jesam li bila ljuta ili sretna ili nisam osjećala ništa. Govorio je o tome kako se danas putem interneta svi mogu pronaći itd., itd. Uglavnom dogovorio je kavu, valjda da opravda ono što sam vidjela neki dan. I tako se nađosmo u ovom velikom gradu u kojem je žeglo srpanjsko sunce i prije nego što sam promiješala šećer u kavi, počeo je govoriti.
'Znaš , mala…' Odjednom me taj naziv počeo toliko živcirati da sam samo zapalila cigaretu i nastavila slušati.
'Možda ti se čini da je to, što si vidjela neki dan, nešto uistinu neobično, ali iznenadila bi se da znaš koliko toga ima ovdje Gori. Dok sam bio Doli čuo sam da toga ima, ali nisam znao da je to istina'
Odlično, mislim si ja, evo opravdanja: 'To rade svi pa ću i ja!'
'Kristina radi na župi.' Kad je to izgovorio proletjelo mi je kroz glavu, gdje i kad ona bilo što radi s onim noktima i tko to sve plaća!?
'Malo po malo smo se sprijateljili i shvatili da nam je lijepo zajedno, pa onda zašto ne?!'
O majko moja mila, da nisam sjedila, pala bih na guzicu. Njima je lijepo.
Kratku šutnju sam prekinula riječima: 'Pa kako možeš živjeti dupli život?'
Mislila sam da će ga to bocnut, ali ništa.
'Ispočetka je bilo malo teško, ali sada sam se već naviknuo i ja i ona pa je iz dana u dan sve lakše', veli on.
O jebo te život, mislim si ja, a ja se kod takvih ispovijedam! Znam da mi vjera pomogla u mnogim situacijama, ali na ovu nisam bila spremna. Mislim, znala sam ja da toga ima, ali činilo mi se daleko od mene.
Još je pričao o Kristini, a ja sam zamišljala njezine duboke plave oči, vrlo slične mojima. Mogla je njima drugačije gledati na svijet, vedro, kao i ja. Mogla je razmišljati o tome kako će rasporediti plaću na cijeli mjesec. Mogla je puno toga.
Došlo mi je gotovo da je žalim,ali čemu. Ima ona dovoljno godina pa ako je njezin san biti Sponzoruša Kroatika Vulgaris, nek joj bude!
Nakon kratkog razgovora o mojima Doli, kazala sam mu: 'Lijepa je Kristina.' A u sebi sam mislila šta joj je to trebalo da se spetlja s nekim ko nosi kolar.
'Da, znam', kaže on meni mrtav-hladan. 'Uistinu, nikad mi u životu nije bilo ljepše.'
Pa ovaj nema ni morala, ni savjesti! Njemu je lijepo! Njemu, koji ispovijeda, vjenčava, krsti, pričešćuje, a u slobodno vrijeme se ševi s lijepom Kristinom! Njemu je lijepo!
Jednostavno više nisam mogla ni slušati, ni razmišljati o njihovom bolesnom odnosu. Ugasila sam cigaretu, ustala se sa stolice, pružila mu ruku i kazala: 'Bilo bi najbolje da me više ne zoveš u školu. Nadam se da ćeš uspjeti u svojim nastojanjima koja ja ne razumijem. Vjerujem kako se nećemo baš sretati, velik je ovo grad. Želim ti svako dobro.'
Okrenula sam se i otišla. Ne znam što je mislio i osjećao i nije me bilo briga. Nisam htjela razmišljati o njemu ni o njegovim kolegama kojima su takve stvari postale 'normalne' jer 'to svi rade'. Ne rade to svi i to zna svatko tko ima imalo razuma. Nisam ga osudila, samo mi se pomalo gadio. Nisam više osjećala ni sažaljenje prema Kristini, nisam osjećala ništa.
Došla sam kući i nazvala svoje u zemlju Doli: 'Ej, ćaća, di si? Šta ima? Kako ste? Kakvo je vrime Doli?...
Samo jos diploma
'Znaš li ti koliko sam ja imao godina kad sam se zaposlio', upitao me retorički moj šef dok sam gotovo na koljenima molila da me prijavi i da ovako više uopće nema smisla, da ne mogu, puknut ću itd. Nisam htjela čuti koliko je imao godina, ne želim znati ništa o njegovu životu! Ne znam čak ni želim li raditi kod njega! Ali, negdje se radit mora. I tako on meni priča koliko je imao godina, pa godina braka, pa djece…I dok zvone njegove tupave riječi koje bi trebale biti odgovor na moje pitanje, a nisu, razmišljam što me uopće dovelo tu. Koliko sam samo truda uložila, jezik pregrizla, principe pogazila…Počeh raditi dok sam još bila u iščekivanju diplome. Mislila sam da će ona donijeti veliki prevrat u mome životu i ništa mi nije bilo teško. Tako glupo sam očekivala da će i on primijetiti da sad imam i titulu i zvanje i iskustvo. Prošla je parada s roditeljima, togama, zaručnikom, cvijećem…Sve se činilo magično. U to vrijeme već sam imala i ime, tj. onoliko utjecaja koliko ga jedan javni medij može ponuditi mladoj, nadobudnoj osobi. Samo još diploma!
Već davno sam izišla iz njegova ureda, ionako mi ne nudi ništa što nisam već čula. 'Ti imaš sve što nam je potrebno, ali samo još malo strpljenja', koliko puta sam samo to čula. Pa tko je ovdje lud?! Tko koga iskorištava!? Stara priča. I dok šaljem natječaje na koje po običaju nitko neće odgovoriti, jer tko nema strica, nema ni posla, u sjećanje mi naviru neki davni dani dok sam još živjela (koliko li čarolije u ovoj riječi), stvarno živjela u zemlji Doli. Sjećam se da sam ko dijete lijepila plave kuverte u kojima je teta slala natječaje za posao. Imala sam dojam da činim nešto jako važno. Sjećam se i da su zamolbe za posao bile pisane na trgovačkom papiru, sjećam se i plavih kuverti u kojima je stizao odgovor, češće negativan, nego pozitivan, ali je stizao. A danas u zemlji Gori, za koju svi moji koji su još Doli, misle da je uistinu blagoslovljena, još uvijek egzistiraju plave kuverte. Ne stižu više odgovori, a treba im puno manje da ih napišu, nema više trgovačkog papira. Kopi pejst, baja i idemo, odbijanci svima, osim naravno onima s plavim kuvertama, ili bolje rečeno s plavom kuvertom.
Budući da za plavu kuvertu imam, ali nemam što staviti u nju, zamolbe za posao šaljem u žutima. Ne stižu odgovori, naravno. Nitko ih više ni ne očekuje. Ali, uporna sam. Namučila sam se dobrano. Diploma vrijedi i to će netko shvatiti prije ili poslije!
Kad će pomest ispred svojih vrata?
Velika Gospa. Doli smo uvijek tradicionalno hodočastili na Široki. Sve se treslo od fratarskih propovijedi. Čuo ih je i onaj tko je htio i tko nije. Ovdje Gori slušala sam jučer jednu urbanu propovijed, nije bila loša, ali nije ko Doli. Nije za narod!
Metu dijecezanci ispred svih pragova. Gotovo da su sve smeli pred svoj pa od smrada im nitko ne pristupa. Nikad mi svjetovni svećenici nisu bili baš najdraži! Tako je to Doli. Rat star koliko i narod. I slušam ja pozorno kako se danas sve raspada, ne valjaju mladi, ne valjaju stari, ne valjaju šoping centri, moć, zarada, plave kuverte!
To znam i bez mudra teologa!
A ne valja ni rad na crno, gospodo! Pa se radi jer se od nečega mora živjeti. A tog istog rada na crno ima i kod njih! E moj sinko i više nego što bi ga trebalo biti.
Žene ne rađaju koliko bi trebale!
E da! Koliko je žena zaposleno u crkvenim institucijama. 'Kaptolci' se boje žena. Ne zato što su uspješnije od muškaraca, nego zato što su potencijalne rodilje! A takvih se, vjerujte mi, zgražaju. Kako znam? Porodiljni, i sl. Pa žao im je i onog bijednog dara koji moraju dat za sv. Nikolu. Kako znam?
Nažalost, vlastita koža najviše pamti!
No, nije bitno. Ono što sam zapamtila jučer jest to da se treba radit, treba se rađat...
Gospodo, za sve to bilo bi dobro imati i zdravstveno osiguranje!
Oni koji rade na crno, znaju o čemu govorim. Što je nama godišnji i bolovanje. To su za nas, gospodo, samo pojmovi! Mi želimo raditi, a Bog mi je svjedok da želim i rađati!
Nisam ogorčena na njih, nisam. Idem u crkvu, ne zbog njih, nego zato jer sam naučila Doli što je duhovna hrana. Velika Gospa za mene je posebna. Njihove riječi dođu i prođu, ne grme kao one Doli. Ali zato, meni grmi:
'Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju...'
Hoće li Ceca zaista ući u srce Mostara(ca)?
Čujem da će Doli, točnije u Mostaru gostovati Arkanova treba! Čujem i ne vjerujem! Što će ona raditi u Mostaru? Pjevat će kako joj se „manta, manta…“ od silnih eura koje će dobiti za desetak pjesmuljaka, koje će pretpostavljam izvesti na play-back razularenoj hordi nedoraslih i ratom netaknutih tatinih i maminih sinova koji u džepovima nose najnoviju Nokiju sa fotkom te iste Cece u seksualnom aktu...
Hercegovci mora da su nevjerojatno tolerantni, to je prva misao koja mi je prošla kroz glavu, kad sam u ovoj državi zvanoj Gore pročitala da dolazi Arkanova draga. Pitam se je li normalno da ona pjeva ili peva u Mostaru pred ljudima ili pred njihovim kućama na kojima su još vidljivi ožiljci. A ožiljaka ima u Mostaru na svakom koraku.
Bila sam sa ćaćom jedno od prošlih ljeta Dole i prvi put u životu sam prešla preko Starog mosta. Nikad nisam prošla preko onoga koji su srušili. Nije bitno tko, uistinu! Govorila sam glasno kako i inače govorim. Kaže dobri ćaća: mala, malo tiše, neko će nas nalupat!' Došlo mi je da se rasplačem! Kakav je to grad?! Podijeljen! To sigurno!
Hoće li srca podijeljenih razgaliti ceca!? Ne želim u to vjerovati! Ne želim vjerovati da je netko toliko pomutio um ljudi da je sve postalo normalno!
Stidi li se Hercegovina?!
Mislim da ne, i to je ono najžalosnije!
Stidim li se ja?
Neki će reći da ne bih trebala, ali nešto me steže kad kažem da sam iz države Doli.
Dao Bog da je Ceca bila samo zamisao nekoga 'poduzetnika' i da u zamisli i ostane!
Onima koji se stide bit će barem malo lakše
zemlja koje nema
Iz zemlje iz koje sam otišla prije -- godina odlaze svi koji mogu. Svi koji su se snašli, koje je neki rođak uspio ugurati na kakvo radno mjesto na kojem ne treba previše raditi, kojeg je prijatelj zaposlio na neodređeno, koji ima sestru koja je prijavila njegovu ženu pa će tako moći primati doprinose iz Hrvatske... I tako u nedogled. Svi imaju neko svoje opravdanje. U Heri se živi dobro, voze se mercedesi, bmw i sl. Pa jebote što svi bježe, što se događa!? Gdje je nestala zemlja moga djetinjstva. Ja nisam pobjegla, otišla sam jer sam morala.
I svima je loše i traže bolje. Zvuči logično. Ali, nije bolje, svugdje je isto! Ljudiiii! 'Izdaleka samo sve ko zvijezda sja'
Priča mi prijateljica kako je nama gore lako. Gledam ju i pitam u čemu je problem.
'Plaće su male, nema se para,...' itd. itd.
kažem ja jadna 'pa ti voziš auto, a koliko je nama gore dobro , ne znam. Primam prosječnu plaću, a nemam za vozački.
Pa na rate, veli ona meni, kako sam i ja. Ajme, kako si ti na rate. Ma dolje može sve. Ćaća zna Peru iz auto škole pa se dogovorio.
Ja nemem Peru u auto školi, još uvijek smireno odgovaram.
Pa valjda možeš položit vozački, kaže ona.
Pa vjerojatno mogu. Ako sam položila 50 ispita, stekla neko zvanje, položila brojne tečajeve ne bi li mi bilo bolje, bla, bla, valjda mogu položit, al nemam ga čime platit!!!! Tako ti je gore, govorim. Nema para, nema razgovora. Nema Pere kojeg ćaća zna, nema nikog ko zna mog dobrog ćaću, gotovo u suzama, objašnjavam joj.
Ne razumije ona, gleda me i misli kako je Gore sve savršeno, a samo Dole ništa ne valja. Nema vlasti, nema školstva, a ni fratri nisu što su nekad bili...
Nakon mučne kave povezane s vozačkim, pomalo isfrustrirana, kažem ćaći u šali 'oćeš doć kod mene Gori kad ostariš?'. Pogleda me i kaže: 'Mala, odavde me možeš samo u sanduku odnit!' Smijem se, a on me čudno gleda. On ne jadikuje. Kad ga pitam je li mu dobro, kaže mi da bi uvik moglo bolje, ali da je dobro. Svega ima za kupit, nije ko nekad. On nema bmw ni merđu, a kad se ovaj kojeg vozi pokvari, odveze ga susjedu majstoru koji je nekad davno bio zaljubljen u njegovu kćer pa mu kaže da nije velik kvar, ne triba platit. Kad iznenada dođu gosti, pošalje strikinog malog kod strine po kruv, kad triba platit struju kažem malom Matinom da ću mu sad dat jedan dio, a drugi kad mognem i svjetla ima i tako bi on mogao u nedogled da nije shvatio da ga više ne slušam. Odlutale su misli.
Zašto bježe, kamo idu... Gdje je bolje?
Dobro nije nigdje, ali je li ova zemlja toliko strašna? Nije ona strašna, samo je više nema. Ili ju barem ne vide onako ko moj ćaća koji će iz nje i s nje otići samo u sanduku!
